Uspon i pad „Vukajlije“

(naslovna fotografija je isključivo vlasništvo administratora sajta vukajlija.com)

Po prvi put, „Veltšmerc“ ima tu čast da napiše jedan članak u saradnji sa jednim „Youtube“ kanalom.
Dakle, ukoliko ste ovde, vrlo verovatno ste preusmereni sa izuzetnog videa, koga je stefansmc pripremio uz pomoć „Veltšmerca“ i naših prijatelja sa „Vukajlije“.

Na ovom tekstu, sa nama su sarađivali stari vukajlijaši: ZHAJK, VALDEMAR i Mlada Partizanka.

1. Uvod

Godina je 2007. Internet je u Srbiji prisutan oko jedne decenije. Nešto kraće nego u slučaju velike većine zemalja, ali, opet, dovoljno, ne samo da bi neki „internet projekti“ zaživeli, već i doživeli svoj zenit i suton. „Serbian Café“, jedan od prvih srpskih internet-foruma s kraja 90-ih, već pada u zaborav. Mučena višegodišnjim pogrešnim poslovnim odlukama, kolažna „Krstarica“ takođe doživljava svoju dekadenciju. Neke šanse još uživa humoristički sajt „Srbovanje“, sa smešnim fotografijama srpskog mentaliteta i još nekim propratnim tekstovima, ali će ubrzo i on doživeti svoj fijasko, kada dođe do raskola među autorskom ekipom. Što se tiče društvenih mreža, one su još uvek u ranom začetku. „Facebook“ se tek „bojažljivo“ pojavio među manjim brojem mladih korisnika, ali još uvek nije bilo izvesno da li će odneti prevagu u odnosu na konkurentski „My Space“. „Instagram“ ne postoji. Za „Youtube“ je tek poneko čuo – a i ko jeste, njegova upotrebna vrednost sa dial-up konekcijom od 56 kbps je ravna nuli.

2. Nastanak „Vukajlije“. Definicije.

Dok se sve ovo događa, na srpskom internet nebu se pojavljuje jedan sajt čudnog imena. „Vukajlija“. Zamišljena kao igra reči, na čuveni leksikon stranih reči i izraza, ili, pak, česta greška oko imena autora dotičnog, Milana Vujaklije, „Vukajlija“ je nastala kao autoreferentni (reklamni) projekat svog tvorca, misterioznog Dejana Simića iz Pančeva, poznatog pod nadimkom „Kaizen“.

Inicijalno, sajt je bio zamišljen kao rečnik internet slenga, po uzoru na engleski „Urban Dictionary“. Ideja je bila da se nešto iz svakodnevne, „obične“ komunikacije, što su ljudi koristili, a što nije bilo definisano uobičajenim enciklopedijama i rečnicima, na „Vukajliji“ pojasni. Koncept „Vukajlije“, za običnog korisnika, bio je dosta jednostavan iz vizure savremenog interneta. Neko bi se registrovao, formirao nadimak, lozinku i dao e-mail adresu, koji bi koristio zarad verifikacije. Potom bi mu se otvorila mogućnost da napiše i okači definiciju (ili više njih – o tome ubrzo), koju bi mogao da izmeni u naredna 24 sata, posle čega bi tekst postao vlasništvo sajta.

Kakvu definiciju?

Slogan je glasio: „Definišite sve što ste hteli, a niko nije hteo da vas pita“. Forma kojom se to činilo bila je veoma jednostavna. Definicija bi se sastojala od naslova; „tela“, odnosno opisa; i, po volji, kratkog primera zarad elaboracije. Uzmimo jednu od najreferentnijih definicija na samom sajtu – naslov „Moja baba“, definicija glasi „Omnipotentno biće. Biće koje može da uradi sve iliti bilo šta“, uz kratak primer „Ej! Vidi šta ja umem!“, „To? Pa to može i moja baba!“.

Zapravo, početna poenta „Vukajlije“ nije bila nužno da treba stvoriti smešan sajt. Humoru je trebalo da doprinesu situacije, odnosno, činjenica da neko pokušava da objasni ono što su svi znali, a do tada nikada nisu pokušavali da objasne. Međutim, kada bi neko, primera radi, posle nekoliko meseci, iz bilo kog razloga, uneo pomenuti pojam „Moja baba“ na „Guglu“, odjednom bi „Vukajlija“ ponudila jedan od prvih rezultata, tako da je ceo projekat ubrzo počeo da dobija na zamahu.

Kako je broj korisnika i, samim tim, sadržaj na „Vukajliji“ počeo da raste narednih meseci, uveden je izvestan nivo demokratizacije, odnosno, mogućnost glasanja za definicije. Mogao je da se da pozitivan ili negativan glas.

Međutim, značaj glasanja je za „tkivo sajta“ dosta dugo ostao nerelevantan. Naime, ono što je predstavljalo posebnu „čast“ za autore, odnosno, „kačenje“ definicije na naslovnu stranu sajta do današnjeg dana predstavlja diskreciono pravo Kaizena kao administratora i malog moderatorskog tima, koji je dežurao, zato što je popularnost portala sada postajala danonoćna.

„Vox populi“ je mogao biti tek jedna indikacija admin-mod timu da, eventualno, odaberu neku definiciju na naslovnu stranu. Tek nešto kasnije, uvedena je zasebna kategorija „popularnih definicija“, gde su se u određenom vremenskom periodu (dnevno, mesečno, itd.) one organizovale hijerarhijski shodno najboljem odnosu pozitivnih i negativnih glasova. Istovremeno je uvedeno i svojevrsno stalno takmičenje: lista najpopularnijih autora.

Kako bi se doprinelo porastu kvaliteta sadržaja, Kaizen i ekipa su osmislili novi detalj: hijerarhiju naloga. Korisnik koji bi se tek registrovao bi u počeku mogao da okači jednu definiciju, da je izmeni u naredna 24 sata i… to je, manje-više, bilo to. Međutim, kako bi rastao broj definicija koje bi mu admin/mod tim birao, tako su rasla i njegova prava. Za svaku odabranu definiciju, imao je prava da napiše još jednu. Rasle bi i neke druge mogućnosti, poput prava na komentarisanje tuđeg sadržaja, prava za pisanje na forumu (o tome će biti reči kasnije), a sa dovoljnim brojem odabranih definicija, otvarala se mogućnost trajnog editovanja sopstvenog sadržaja.

Posebna mogućnost, koja je kraće vreme postojala na „Vukajliji“, bili su tzv. „ktitorski nalozi“. Ovo je bila vukajlijaška verzija VIP naloga, gde je neko, uz adekvatnu uplatu na račun sajta, mogao postati „ktitor“, čime bi mu se automatski otključavale brojne mogućnosti. Kasnije je ovo ukinuto.

3. Zašto su se ljudi pridruživali „Vukajliji“. Nastanak kulta

Posle izvesnog vremena, približno dve godine od osnivanja, definicije su se pokazale kao solidna, ali nedovoljna forma. Pojmovi iz slenga su ubrzo dopunjavani situacijama iz svakodnevnog života, tako da je inicijalna poenta samog sajta nadmašena. Naravno, ako ste imali neki vrcav izraz, naročito lokalizam, i dalje biste odlično prolazili, ali su se sada sve više cenile duže forme, blogerskog tipa. Zapravo, zahvaljujući uspešnijim i – slobodno rečeno – pismenijim autorima, čija reč se cenila, mnogi mlađi su na ovom sajtu prvi put naučili da formulišu tekst tako da ima glavu, telo i rep, što je u kasnijim godinama poslužilo kao svojevrsna škola, ne samo na projektima koje će potom sami formirati, već i uopšte u komunikaciji.

Jedno vreme, krajem 2000-ih i početkom 2010-ih, na sajtu ste mogli da definišete bilo šta, od klasične muzike, preko vizantijske keramike do fudbala, redovno biste nalazili istomišljenike i sagovornike. Ovo je „Vukajliju“ učinilo izuzetnim sabirnim centrom za najrazličitije društvene slojeve, od doktora nauka, preko kuvara sa „Mišelinovim“ zvezdicama, do tinejdžera iz manjih mesta. Dakle, na izvestan način, vladala je raznovrsnost.

Motivi za pridruživanje sajtu su bili najrazličitijeg tipa. Za nekoga, to je bilo klasično ubijanje smora. Za druge, lek od psiholoških kriza tokom učenja za ispitne rokove. Treći bi dolazili da terciraju društvu iz kraja, a potom bi to društvo napuštalo sajt, a oni sami bi „zaglavili“ na sajtu godinama. Za četvrte, „Vukajlija“ je bila mesto za pražnjenje (ali, ubrzo ćemo ponovo doći do toga).

4. Zlatno doba: posteri i forum

Krajem 2000-ih, o „Vukajliji“ se brujalo i po svim regionalnim medijima i društvenim mrežama. To je najzad uticalo i na samog „Kaizena“ da formira novu vrstu sadržaja – vizuelni. Na sajtu se rodila nova sekcija nazvana posteri.

Suštinski, posteri su najdirektnija moguća preteča mim-kulture – barem u Srbiji, iako su mimovi postojali na Zapadu već nekoliko godina. Zapravo, nastali su po uzor na demotivacione postere (kakvi su kružili društvenim mrežama), a koji su opet nastali kao ciničan kontrast motivacionim posterima sa „samo pozitiva“ strana. Korisnik bi izabrao određenu fotografiju, smešnu ili ne toliko smešnu, dao joj određeni glavni opis, a potom i dopunski. Fotografija bi se, poput umrlice, nalazila u sred crnog okvira, na čijem gornjem delu bi bili ispisani datum i nadimak autora, a u donjem tekst koji je on uneo. Sistem glasanja i izbora postera za njihovu naslovnu stranu bio je isti kao za definicije, međutim dosta dugo nije uvedena hijerarhija autora po uspešnosti u ovoj kategoriji.

Namerno ili ne, posteri su ubrzo postali najpopularniji deo „Vukajlije“ i privukli su ekstremno veliki broj novih članova, koji nisu bili toliko skloni pisanju definicija i tekstova.

Ovo je ujedno označilo i ulazak u zlatnu eru „Vukajlije“, vreme kada je ovaj sajt, slobodno rečeno, bio (verovatno) najpopularniji u Srbiji i među najuspešnijim u regionu.

Nešto posle postera, „Kaizen“ je aktivirao internet forum i čet „Vukajlije“. On je trebalo da bude sabirno mesto za sve ono što nije moglo da uđe u definicije i postere, ali je na neki način služio i da pospeši komunikaciju među članovima i moderatorima.

Međutim, upravo na forumu je došlo do prvog ozbiljnijeg ispoljavanja negativnih aspekata projekta poput „Vukajlije“.

Sećate li se priče o onoj grupi korisnika, kojima je sajt predstavljao mesto za pražnjenje?

Naime, u eri dok su društvene mreže još bile u ranoj fazi, „Vukajlija“ je za mnoge bila mesto gde su se prvi put susreli sa pojmom „trolovanje“. Preciznije, kako sa samim trolovanjem, tako i sa nemilosrdno grubom i oštrom komunikacijom, koja će tek godinama kasnije postati opšte mesto na internetu – ovo se ispoljavalo upravo na forumu. Naime anonimnost i poluanonimnost bi davali korisnicima pravo da se iz bilo kog razloga ili čak bez razloga „isprazne“ na drugim članovima sajta – uz srazmerno blagu kaznu. Za razliku od nekih drugih sajtova iz tog vremena, koji su omogućavali brisanje naloga, ili čak suspendovanje čitave IP adrese (kako bi se izbegli dvostruki nalozi), „Vukajlija“ je imala veoma blag mehanizam suspenzije, gde je najgora kazna, koju ste mogli da dobijete (samo ako biste totalno prekardašili nešto) bio viševekovni (ok, de facto, trajni) ban, a sadržaj koji ste okačili bi bio sačuvan. Naravno, niko vas nije sprečavao da napravite novi nalog i nastavite gde ste stali. Čak se događalo da moderacija odustane od  kazne i da vas „odbanuje“. Ovo je bio začetak jedne od ključnih boljki „Vukajlije“, koja će do izražaja doći tek nekoliko godina kasnije.

5. Interne fore

Početkom prošle decenije, kult „Vukajlije“ je dostizao svoj vrhunac. Dnevno je dolazilo na desetine novih autora, međutim, zbog značajnog broja starih, koji su doživeli svoju slavu u danima kada sajt još nije bio toliko popularan, te pomenutog sistema hijerarhije, njihov sadržaj je teško dolazio do izražaja. Ono što jeste bilo pozitivno tih meseci je činjenica da bi definicije i posteri, zahvaljujući velikom broju prisutnih korisnika, odmah dobijali veliki broj glasova, te bi se lako probijali, ako ništa, barem u sekciji popularnih.

Istovremeno, forum je nastavljao da živi svoj život, koji je često predstavljao realnost za sebe. Tačnije, više paralelnih realnosti, jer su desetine hiljada „vukajlijaša“ pratile svoja interesovanja.

Ujedno, zahvaljujući tome, izrodili su se brojni „biseri“, a ovde ćemo navesti samo neke od njih.

Zloupotreba sistema za glasanje je bila i ostala jedan od permanentnih problema „Vukajlije“.  Naime, iza kulisa, korisnici sajta su počeli da se organizuju, tako da bi timski „hejtovali“ (davali negativne glasove) definicije konkurentskih naloga, odnosno, međusobno „lajkovali“ (davali pozitivne glasove) tekstove jedni drugima. Ovo je podignuto na još viši nivo, kada su korisnici počeli da prave više naloga, kako bi sami sebi lajkovali definicije, uz poneki pozitivni komentar („bravo, legendo!“), potpuno nesvesni da admin-mod tim vidi da više naloga dolazi sa iste IP adrese, što je ubrzo bivalo sankcionisano. Ovakve stvari su bile jedan od razloga zašto je na forumu pokrenuta tema „Stub srama“, na kojoj su najveći muljatori javno bili isticani.

Ranih 2010-ih, dvojica „vukajlijaša“ su se potkačila iz samo njima znanih razloga, što je u jednom momentu promaklo moderatorskom timu. Posle burne rasprave, došlo je do zakazivanja tuče, koja je trebalo da se odigra na Trošarini. Ostatak forumaša je budno sačekao zakazani termin i tačno na vreme, jedan od njih je napisao da je stigao na Trošarinu, te da čeka suparnika. Kuriozitetno, i drugi je izjavio to isto. Ovo potvrđivanje lokacije je trajalo desetine minuta, ali do susreta nikako nije dolazilo, dok se nije ispostavi da zaista obojica govore istinu. Jedan je bio na Trošarini – pokraj beogradske Banjice, a drugi na Trošarini – u Nišu.

Znatno više perja je podigao korisnik koji je na fudbalskom podforumu tvrdio da ima kontakt sa francuskim desetorazrednim golmanom po imenu Žeremi Malerb, u to vreme, drugim rezervistom u FK „Grenobl“. Naime, u kladioničarskim krugovima su već gotovo dvadeset godina popularne tzv. „dojave“ o nameštenim utakmicama. A ako te dojave dolaze još od nekoga iz samog fudbalskog sveta… zašto se ne bi stavio neki dinar na treću špansku ili drugu francusku ligu? Bilo kako bilo, specijalno za „vukajlijaše“, „Malerb“ je dojavio nekolicinu utakmica, posle čega su forumaši otrčali u kladionice i uplatili desetine tiketa. Naravno, kako su sve ove utakmice odmicale, postajalo je jasno da je „dojava“ lažna, baš kao i tvrdnje ovog korisnika da ima bilo kakve veze sa Malerbom. Ono što nije bilo lažno u svemu tome su hiljade evra, koje su završile u blagajnama kladionica. Važna napomena: korisnik je za ovaj trol javno stavljen  na forumsku temu „Stub srama“, ali nije banovan – u krajnjoj liniji, pojavio se novi pojam na sajtu – „zlojava“.

Jedan detalj, koji je ostao u domenu „Mandela efekta“, odnosno, nečega što se svi sećaju, a niko ne može da kaže kada je to bilo, niti ima opipljive dokaze, jesu „bogougodne“ i „nebogougodne“ definicije. Naime, kada je sajt stekao inicijalnu popularnost, neki tekstovi su zbog svog „slobodnijeg“ sadržaja privukli pažnju pojedinih tela Srpske pravoslavne crkve, koji su, navodno, izdali zvanično saopštenje. Stoga, „Kaizen“ je odlučio da podeli definicije u dve kategorije – bogougodne i nebogougodne. Iako je svojevremeno ovo pisalo i na „Vikipediji“, tragovi na sajtu u vezi sa time više ne postoje.

6. Dekadencija i pad

Do kraja 2011, „Vukajlija“ je nadrasla i samu sebe, tj, svoju početnu ideju. A kada dođe do takve situacije, onda sastavni delovi počnu da otpadaju. Već tokom te godine, brojni autori su odlučili da je njena limitirana forma nedovoljna za ono što je njima potrebno za izražavanje i – ono što su želeli – monetizaciju.

Ubedljivo najveći udarac, „Vukajlija“ je pretrpela nastankom sajta „Tarzanija“, koju su od niza definicija „Tarzanija Klub“ pokrenuli upravo neki od najznačajnijih „Vukajlijaša“. Zamišljena kao ekstremno mačistički blog za muškarce, „Tarzanija“ je privukla veliki broj pratilaca, a kada su tvorci tog projekta rešili da trajno napuste „Vukajliju“, na sajt su prestali da dolaze i brojni njihovi pratioci.

Na sugestije članstva da moraju da se unose novine – podsećamo, rane 2010-e su vreme kada se već uveliko pojavljuju „Android“ telefoni, mim-sajtovi, a društvene mreže su na znatno višem nivou nego pola decenije ranije – „Kaizen“ uvodi još jednu novu sekciju – gif „postere“, nazvane reakcije. Iako u početku simpatičan dodatak, reakcije nikada nisu stekle ni približnu popularnost kao obični posteri, pa ni definicije. Članstvo je uporno pozivalo tvorca sajta da malo isprati trendove i uvede mim-sekciju, što je on uporno odbijao, kao što je odbijao i veću integraciju sa društvenim mrežama.

Zašto se Kaizen tih godina toliko pasivizirao, nije do kraja jasno. Možda ga je sopstveni projekat nadrastao, možda ga je i smorio. On sam je u retkim forumskim postovima isticao da ne želi da uvodi novine, jer je sajt zamišljen kao kafana – dok ima gostiju, radiće sa ponudom koju ima; kad ih ne bude, biće ugašen.

Naročito evidentan pad broja korisnika je usledio tokom 2013. godine. Dok je ranije sve prštalo od novog sadržaja, komentara i glasova… sada se ispunjavalo ono što je, možda, sam Kaizen i nagovestio – „Vukajlija“ je zaista sve više ličila na neku napuštenu kafanu sa Ibarske magistrale. Alegorijski gledano, u zlatno doba te kafane, vrtelo bi se po nekoliko jagnjića na ražnju u isto vreme, a kada su otvoreni prvi moteli okolo (mim strane), posećenost je počela da opada. Dodatno, kada je otvoren novi auto-put (rast društvenih mreža), ova kafana je definitivno izgubila gotovo sve šanse.

Ova dezintegracija se možda najbolje videla po društvenim mrežama. Velika većina tih godina sve popularnijih mim-strana po „Fejsbuku“ i „Instagramu“, poput ekstremno ciničnog „Puje Šotke“, potekla je sa „Vukajlije“.

Ujedno, na samom sajtu se događala i svojevrsna smena generacija. Dok su gro „starih“ korisnika činili ljudi rođeni od kraja 1970-ih do početka 1990-ih, novu i znatno malobrojniju kohortu su predstavljali „klinci“ rođeni od sredine 90-ih godina. A njihovo razumevanje „Vukajlije“ bilo je znatno drugačije, što je značilo da su trolovanje i verbalno huliganstvo postali znatno zastupljeniji.

Ne bi trebalo da zvuči plastično ili patetično, ali dok je oko 2010. godine zaista moglo da se piše i o vizantijskoj keramici ili o klasičnoj muzici, nekih pet godina kasnije je tako nešto postalo gotovo nemoguće, jer su apsolutnu prevlast odnele teme poput klađenja, opijanja, kocke i „ja jebem često“, „šta se kurčiš sa tvojim analizama, majmune, ja imam fakultet života“.

Dok su pojedini autori starije garde još i mogli da prežive izvesno vreme, ovome je došao kraj 2017. godine. Iako detalji do danas nisu sasvim jasni, izvesno je da je Dejan Simić u jednom momentu prepustio ceo biznis. Nejasno kako. S obzirom na to da je sajt bio postavljen da u tehničkom smislu ima samo jednog administratora, „Kaizena“, Simić je (ukoliko su njegove tvrdnje o prodaji tačne) ustupio i pristupne parametre sopstvenog naloga.

Nekoliko meseci kasnije, usledio je i definitivni pucanj u srce celom projektu.

Naime, u virtuelnom svetu, u kome se na nedeljnom i mesečnom nivou pojavljuju neke novine, vraćanje korenima nikada nije moguće, a novi „Kaizen“ je iz samo njemu znanih razloga upravo zamislio da to treba da čini. Deset godina od nastanka sajta, rešio je da ga svede na „rečnik slenga“ uz dodatak foruma i četa. Sekcije sa posterima i reakcijama su – ukinute. Špekulacije zašto je ovo učinjeno su bile razne. Od autorskih prava na fotografije, do tvrdnji da su politička prepucavanja u izbornoj kampanji putem postera i gifova nekome zasmetala. Ono po čemu se najviše pročulo za ovaj sajt je nestalo iz etra.

Zanimljivo, pravno lice iza „Vukajlije“, „Vukajlija DOO“ – zapravo, osnovano punih pet godina posle samog sajta – od 2018. godine je u likvidaciji.

7. Epilog: značaj

U januaru 2007. godine, „Vukajlija“ je definisana kao rečnik slenga na kome ste mogli da definišete šta god hoćete, a niko nije hteo da vas pita.

Pak, u drugoj polovini 2024. godine, možda bi i „Vukajliju“ trebalo definisati na drugačiji način: to je internet-projekat koji je matica i rasadnik savremene srpske internet pop-scene.

Aca Informacija. Tarzanija i Dnevnjak. Pujo Šotka. Pantela. Velika većina mim strana. Youtube kanali. Sve su to samo neki od projekata koji nikada ne bi postojali da nije bilo „Vukajlije“.

Daleko od reflektora, „Vukajlija“, zapravo, još uvek postoji. Preciznije, dok pišemo ove redove, prvi put posle mnogo godina, sajt je doživeo redizajn. Da li će moći da doživi povratak stare slave? Teško. Međutim, možda bi ga trebalo sačuvati, makar da kao svojevrsni virtuelni muzej posluži kao podsećanje na koji način je srpski internet doživeo svoju prvu zrelost.


Posted

in

by

Tags:

Comments

Jedno reagovanje na “Uspon i pad „Vukajlije“”

  1. Pavle Avatar
    Pavle

    Ma taj sajt je bio steciste sve samih kompleksasa koji su istresali svoje frustracije iz zivota jedna od najboljih stvari je sto sam ga napustio kao i mnoge sajtove jednostavno covek u ranim dvadesetim preraste te socijalne mreze ako je zrela osoba

    Sviđa mi se

Leave a reply to Pavle Odustani od odgovora